Alarum

Šta ti je televizija... Nakon Janičinih podviga, vascijela nacija je totalno poludila za skijanjem. I to kako poludila. Sa svih strana kriče oglasi za "najjeftinije, najbolje, najsnježnije, najviše, najekskluzivnije i štatigajaznam skijalište". Kao ono - ako nazovete odmah, možete ići na skijanje za samo 3,000 eura po osobi.
Šalu na stranu, 'ko nema za odlazak na neko od elitnih bijelosvjetskih skijališta (npr. u Dubai-u na +30 stupnjeva), ima za odlazak u "bliže inozemstvo". Naime - na samo 150 km od Splita smjestila su se dva sasvim pristojna skijališta - nadaleko poznati Kupres i manje poznato, ali ništa manje lijepo - Blidinje odn. Čvrsnica.
Odlazak tamo je prava mala avantura... Prvo se mora prijeći granica. Na kojoj su počele veće kontrole nego na Indijsko-pakistanskoj. Potom se lijepo dođe do skijališta - i ako ste iz Splita krenuli najkasnije u 05,00 ujutro - lijepo nađete parking. U protivnom, auto ste mogli ostaviti u
Imo(c)kom i nastaviti pješice.
Nakon toga - deri brajo po stazi. Vjerojatno ćete naići na nekoliko susjeda, bliže rodbine, prijatelja i znanaca. Jer - tko još ide na Kronplatz? Sad je IN BiH...
A ljudi moji, što se tamo sve ne može vidjeti... Ne treba čovjek ići u teatar - samo se zavali u restoran na stazi i za 2 konvertibilne marke kupi kuhano vino. I sad - budući da je vanka -15 stupnjeva (Dubai se može sakrit ispred njih), normalni ljudi se obuku prikladno temperaturi. Znači - kapa, rukavice, šal preko usta, skijaške naočale i ski-odijelo. Takvi redovito nailaze na podsmijeh domaćih žitelja i na pitanje iz naslova. Ali - oni sigurno neće u budućnosti imati problema sa prostatom, jajnicima i ostalim unutarnjim organima...
Sve u svemu - tko od na skijanje u susjednu nam držau - možda ostane zakinut za milijune kilometara staza i skijanje u društvu Ivane Trump ili princa Williama, ali hercegovački smisao za humor, jeftina, a opet odlična spiza, te sasvim pristojne staze će nadoknaditi sve ostalo.
A možda naučite i skijati. Nikad nije kasno, zar ne?

U stvari ne znam šta bi napisa... Znam da imam večeras kolokvij i da mi se ne da ić... večeras u 21,15.... Na Ekonomskom fakultetu... Pa ti sad budi pametan... U tu uru...

Evo još jedne pričice iz života...........
Jedna od mojih najboljih prijateljica me upravo informirala o friškim događajima u jednoj od najboljih splitskih škola – našoj staroj srednjoj. Tamo su u tijeku neki vrlo zanimljivi događaji. Dvoje je profesora, naime, na bolovanju. Što i nije tako čudno. Čudni su razlozi.
Pomislio bi čovjek da su bolesni, jer je to, jel, najlogičniji razlog za otić na bolovanje.
Ali – nisu.
Jedna od spomenutih je na bolovanju jer se zamirila razredu. Čujem da je opravdala, ili kako bi se u žargonu reklo – posušila – jednoj maturantici gomilu neopravdanih satova. Ka ono – da ova prođe razred bez većih problema. I to je prouzročilo veliku buru u školi..... Svašta. Toliko o današnjoj mladeži.
Ali – drugi je slučaj za dr. Uglešića – prof je na bolovanju jer nije popustio ucjenama jedne učenice. Daklem - bili su na izletu ka razred i bia je taj profesor s njima. I popili su po piće, i ovoga slikalo sa bocom vina u ruci. Ništa čudno.
ALI – vlasnica fotografije je undak rekla profesoru da joj mora dat pet iz njegovog predmeta jer da će pokazat sliku javnosti. A on je, naravno, reka ne samo da joj neće dat pet, nego da će je poslat na popravni ilitiga bacit ako ne nauči i da ga nije briga za sliku. A ona pokazala ravnatelju, a ovaj – prosvijećen kakav jest – posla profesora na bolovanje.
Ali – to nije sve – po zakonu škola ima odvjetnika koji je zadužen za obranu profesora koji se nađu u takvim i sličnim situacijama. I to je normalno. Ono što nije normalno jest da je taj odvjetnik – OTAC OD MALE SA FOTOGRAFIJOM!!!
Alarum. Da nije tužno bilo bi za zavarit od smija....................

Stvarno mi se više ne da školovat......
Evo recimo danas - uspijen se dignit ranije nego inače, ponovin nešto ka za faks (?!?) i oden pun entuzijazma i utopijskog nadanja u «Najljepšu fakultetsku građevinu u ovom dijelu Europe». Popnem se na četvrti kat (iz trećeg puta jer sam prvo mislio da je kabinet na drugom, pa na trećem) i krenem u 12,03 pokucati na vrata kabineta svog omiljenog (vrag ga odnija) profesora. Kad ono najednom – zbor od 14-ero milozvučnih glasića iza ugla zakokota: »Nema ti tu nikoga!»
Ok, pomislih, moj omiljeni (vrag ga odnija) profesor malo kasni. Stanem na kraj reda i čekam.......čekam.....čekam....čekam.... Da, da i još uvijek čekam........
U 13,15 zaključim da moj omiljeni (vrag ga odnija) profesor vjerojatno neće doći i ponadah se da ga je stvarno vrag i odnija negdi daleko. Međutim, nije.
Na recepciji mi jedna jaako ljubazna teta kaže «Pa tu ti je profesor, sad je bija ovdje i kratija vrime do predavanja». Koje je btw. POČELO u 13,15.
I sad – ko je ovdi lud???
Opet sam se sjetio jedne pričice iz života. Jedan moj poznanik je nakon završene više pomorske škole otiša navigavat na brod i poslije godine-dvije odlučio da bi ipak završio to malo fakulteta što mu je ostalo... Ali, gospodinu se nije dalo učit, pa je preko drugog poznanika saznao za profesora dotičnog faksa koji ga je trebao informirati o cijeni ispita i mogućnosti njihovog «polaganja» na spomenuti način. ALI – profesor koji je trebao biti izvor tih vrijednih informacija, je umro (živa istina) dva (ej DVA!!) sata prije sastanka sa mojim «marljivim» prijateljem.
To ti se zove peh.
Pitam se jel takav profesor postoji i na mom faksu?

Umro je Papa.
Svi smo ga nekako dozivljavali kao nekoga djedicu, kojeg bismo da ga vidimo iza ugla mogli bez problema pozdraviti sa "oj". Rusio je sve barijere u kontaktu sa ljudima, pokusavao i bio svakome prijatelj.
Drago mi je sto sam imao cast vidjeti Ga uzivo cak 5 puta, od cega i izbliza prosle godine na Cvjetnicu. Bio vjernik ili ne, susret s Njim je svakome nesto posebno. Sutra cu vec biti na putu za Rim...
Sada je na boljem mjestu, barem tako krscani trebaju vjerovati.
Nama ostaje samo da se s ponosom prisjecamo vremena provedenog s njim i da slijedimo bezbrojne staze koje nam je ostavio.
I na kraju, da mu kazemo jedno veliko i iskreno "Hvala!".

Mislite li možda da ima dovoljno kafića i mjesta za izlazak u našem divnom gradu? Ja sam do sinoć mislio da ima, i čudio sam se željama mnogih da otvore svoje ugostiteljske objekte. Ali sinoćnji me izlazak pokolebao. Sinoćnji je izlazak stvarno bio isprobavanje granica izdržljivosti. Ali krenimo redom.
Daklem, kao i svaki normalni studenti ili srednjoškolci, (a svak sebe voli smatrati normalnim, ma koliko god to drugima čudno ili neobično bilo, zar ne?), sinoć smo odlučili izać vanka. Kao ono „saturdajs najt fiver“. I tako smo se našli nas nekoliko i prvi se problem pojavio kod odgovora na pitanje, jednako hladno i neumoljivo kao i sama smrt - „di ćemo?“. Pošto je nas bilo u društvu tek devetero, srećom je bilo samo 36 želja. Na um odmah padnu kafići i tu se javio prvi problem. Jer - „u ton se puši, u ton smrdi, u ton je konobar divljak, oni je daleko, u onome puštaju takvu i takvu muziku…“ i do u nedogled. Ipak, nakon pustih amandmana, nađen je kompromis.
Ali avaj! Odabrani kafić je već sat vremena bio pun.
Ok – krenusmo sad već redom. Bilo je kasno za ponavljanje prvog koraka.
I tako je počelo naše lutanje bespućima povijesne, ovaj, gradske zbiljnosti… Korak za korakom, kilometar za kilometrom, sama razočaranja. Ili je puno, ili je prazno (što opet ne valja), ili trešte neke „novokomponovane stvari“ ili… Naravno – neuki će i neupućeni čitatelj odmah pomislit: „Ala ovih picajzla, šta su uzeli visoke kriterije“. Opaska je vjerojatno i točna, ali nije moglo ni biti drugačije s obzirom na već spomenutih 36 želja s početka priče.
Kako bi došli do nekog mjesta, zaključili bismo da ništa unutra ne valja, i tako redom…..
Završilo je nakon kojih 3,5 sata odlaskom na palačinke i pravac doma. Bili smo posve fizički i psihički iscrpljeni.
Nakon spavanja, još sam se fizički i odmorio, ali psihički su ožiljci još uvijek vidljivi. Dokaz za to je i činjenica da upravo pišem ovo umjesto da se pobliže upoznajem sa problematikom „Monetarne politike s implikacijama na koeficijente parcijalne elastičnosti u malom tržišnom gospodarstvu“.
Ostaje mi na kraju samo da upotrijebim jedan poznati citat nedavno preminulog garda sportskog novinarstva: „Pa ljudi moji, je li to moguće?“.

I bi svjetlost...
Ali ta je "najednom svjetlost" postala tako iritantno sparna da su se svi koje sam danas vidija krivo obukli. Pa je bilo ili prehladno ili pak vruce...
Whatever.
Ekipa je danas pocela snimat drugi dio famoznog spota za Ozujsko, pa smo mi, kojima je snimanja cilu noc u petak bilo previse, dosli vidit kako to izgleda.
Izgleda fino. Ali i nije mi puno zaj sta nismo ostali.
Basho mi je napokon donija zamolbu za donaciju za Zupaniju. Naime - pokusavamo malo novcano ozivit udrugu Barbarinac... Pa ako 'ko oce dat...
Obecajemo da necemo potrosit na putovanja u Irsku na U2 ili na nesto slicno... (mozda na kojeg Mercedesa, ali samo to..:)

Napokon. Vise su mi svi koje znam (manje-vise) toliko pricali o tim blogovima, pa kud svi turci tu i ... jel...
Ali, sad sam tu. Nadam se da cemo big tata blog.hr i ja suradivati na obostrano zadovoljstvo.